Paralelna realnost

Znate kako su neke sasvim svakodnevne i obične stvari u knjigama opisane tako da zvuče čarobno? Naravno, kad to rade pravi pisci; tako vam odlazak na pijacu, rvanje sa pijanom ruljom u kafani i život u dva metra kvadratna mogu delovati totalno avangardno, a u realnosti su ili dosadni ili zastrašujući ili otužni (ili sve to zajedno, kao slušanje i gledanje Ivice Dačića dok daje neku od svojih premijer-sam-pa-šta izjava). Tako sam nekad prosto želela da se usred noći šetam Nevskim Prospektom u Sankt Petersburgu u kome naravno nikad nisam bila ili da mirišem cveće na usamljenoj poljani negde na Rubnim planinama Disksveta, a kad bih sve to morala da radim u realnosti ili bi mi bilo smor ili bih se usrala od straha (od pijanih Rusa ili trolova koji, u biti dobroćudni, mogu da te smrve iz prostog razloga što te ne vide). Volela bih da makar jedan dan svog života živim kao da je pisan u knjizi, ali pisan lepim jezikom, nikako jezikom kojim se služim na ovom blogu i u realnosti (osim kad se napravim na fino čeljade, što je retko i krajnje bespotrebno)…

1. Jutro

Paralelni univerzum: Prvi jutarnji zraci sunca naviru kroz moj prozor širom otvorenih kapaka, kako bi dnevna svetlost našla svoj put do mojih očiju pre nego Bajaga do ušiju (kaš’će ti se samo). Nožni prsti mi dodiruju prohladan parket, istežem se u jednom potezu i upućujem ka oltaru svih jutarnjih rituala – kuhinji. Dok se topla i kao minula noć tamna kafa još uvek puši iz bele šoljice, umivam sa svog lica ostatke sna od prethodne noći. Jutro prodire u sve senovite delove stana i uma, dok ispijam kafu koja mom pospanom telu i glavi vraća oštrinu i lakoću. Biram odeću u bojama novog dana, laganim korakom izlazim napolje, u novo, sveže i čarobno jutro, sa suncem u leđima koje nehajno obasjava sve ono što je noć htela da prekrije.

Ovaj univerzum: Prokleti android zvoni najpre neku usranu jednoličnu melodiju za ispiranje mozga, a posle 15 minuta snooza kreće Bajaga i “Dobro jutro”, najpsihotičniji alarm koji vas može zadesiti kad se potpuno pogubljeni i protivu svoje volje budite ujutru. Posle toga snuzujem još 5 minuta koji prođu kao 2 sekunde, a onda se pomirim sa činjenicom da valja ustati, pa nekako svoju pospanu telesinu izmamim iz kreveta pod obećanjem da ću uskoro piti kafu. Dnevna svetlost koja navire u sobu me zaslepljuje jer se sa spuštenim roletnama nikada ne bih probudila, psujem i sunce i boga i đavola. Jutarnja toaleta, brzi doručak, petominutno sedenje uz kafu i razmišljanje šta jebeno danas da obučem, malo čitanja Twittera i vremenske prognoze, oblačenje, bajs, posao.

2. Kiša

Paralelni univerzum: Kišne kapi neumorno su dobovale su zamagljenom prozoru, dok sam zamotana u toplo ćebe sedela i posmatrala taj prizor, istovremeno jednoličan i dinamičan. Nove kapi stalno su spirale stare, koje su za sobom ostavljale mokar trag, koji se i sam, pred najezdom novih kapi, gubio. Nebo je bilo tmurno, mrak se spustio mnogo ranije. Kiša je način da nas priroda podseti ko je glavni. Ispivši čaj, krećem napolje. Izlazim na prohladnu septembarsku kišu, na vazduh zaglavljen između letnje toplote i jesenje svežine. Udišem ga punim plućima i za trenutak zadržavam, ne samo vazduh, nego kompletnu sliku svog bića okruženog svežinom koja spira sav garež egzistencije. Krećem svojim putem po vlažnom trotoaru, opranom od briga ljudi koji njime svakodnevno koračaju, podsećajući na novi početak, na izbrisanu stranicu, na novu šansu. Kiša je odličan način da vam neka viša sila, višestruko veća od vas samih, poruči da zaslužujete novi početak, brisanje starog.

Ovaj univerzum: Prokleto govno pada već šest sati, hladno je, mračno, depresivno, nigde ne mogu peške, nigde ne mogu bajsom, taksi se ne može naći, kola nemam i ne znam da vozim, a moram negde da idem. Nemam ni cipele za kišu (KAKO TO UOPŠTE IZGLEDA A DA NISU ČIZME GUMENJARKE?), nemam ni volju za životom kad pada kiša, ceo dan, sivi dan, najduži na svetu. Ipak, izlazim napolje, sa kišobranom sumnjivog kvaliteta (ne onaj od Kineza, mada je kvalitet identičan, cena petostruka), noge su mi u patikama mokre za 10 minuta hoda, neka prokleta raspala kurvetina me isprska svojim jebenim kolima od glave do pete na semaforu, jebem joj sve po spisku NAGLAS, ne mogu da slušam muziku jer od kišurine ništa ne čujem i sveukupne misli koje mi prolaze kroz glavu koncentrišu se oko tema suicida i homicida, a ustvari samo idem okolo i brljbljam i spominjem krv, oganj i mač.

3. Gledanje starog albuma

Paralelni univerzum: Otvorila sam prašnjavi album, a uspomene su navrle do mojih očiju brže nego najsitnije čestice prašine. U tom starom, pohabanom i blago memljivom albumu nalaze se isečci iz mog života, kompletni mali svetovi, ljudi, događaji. Stvari kojih se svakodnevno i ne setiš. I onda se, kada ih ponovo, jednog dana, u trenutku dokolice, pogledaš, osećaš kao da te je upravo udario voz uspomena. Detinjstvo, bezbrižnost, dragi ljudi, stara ulica, prve crvene Ciciban cipele, srednjoškolski dani… vreme koga više nema, život koji je postao ozbiljniji, komplikovaniji… vreme koje se nikad neće vratiti.

Ovaj univerzum: “Jao gle’ ovaj album, vidi kako se ubuđao, siroma’, HAHAHA, vidi mi, majke ti frizuru, aaaa AAAAA, dve nakostrešene dlake na glavi, JAO VIDI OVE CIPELE, majko mila, umreću od sramote, MALA MATURA JEBOTE, pa ovo ću negde morati da zakopam da niko ne nađe, za ovo mo’š nekog da ucenjuješ, POGLEDAJ KAKO SAM SE NAŠMINKALA, AAAAA, pa jebote što mi niko nije rekao kako mi stoji ovaj kreč karmin, koji ste šupci, JAO ZATVARAJ OVO UMREĆU OD BLAMA NIKAD MI GA VIŠE NE POKAZUJ, SPALI PROKLETINJU!!!”

________________________________________________________________________

Post skriptum: Pisanje ovog posta je trajalo tri dana; za 10 minuta napisani su delovi iz ovog, a za tri dana delovi iz paralelnog univerzuma, iz razloga što ne govorim jezikom kojim sam pisala pomenute delove, pa mi je mozak povremeno prokuvavao i bagovao kao stojdža iz sedamdes’ treće i sveukupno ovako se lepo ne ponašam, posebno jer me žigao želudac kod nekih “oh bouže danijela stil” opisa.