Neću da znam

”Neznanje je moć!”, čuvena Orvelovska parola iz kultne ”1984”. Ako to niste čitali ili makar ne znate o čemu se radi (gledanje genetskog otpada okupljenih pod idejom rijalitija na B92 se ne računa), napustite ovu prostoriju. Svakome ko nema žicu u glavi da mu drži uši gnuša se na ovu rečenicu, jer su mnogi pametni ljudi pričali da znanje obogaćuje i oplemenjuje čoveka i zato su valjda i pisali sve one knjige, debele, teške, sa dugačkim rečima i uokvirenim definicijama, ni fensi fusnote nisu im strane, sa sve zvezdicama i brojevima fonta šest. Neznanje nije moć, misle oni, to Orvel preteruje, šaljivdžija, ironičan je do besvesti.

E pa ja bih njima, da me pitaju (a neće) rekla da čik dođu u Srbiju maja i juna gospodnje 2012. godine (sezona proleće/leto), da probaju da upijaju oko sebe sve informacije, neselektivno ili onako kako ih mediji plasiraju. Kladim se da bi za mesec dana i oni grlili životinje po trgovima kao onaj ludi brkati Nemac što je voleo mnogo da filozofira.

Mi koji smo ovde pa smo ovde ipak imamo nekakav izbor. A moj je:

Neću da znam i ne možete me naterati.

Neću da znam ko mi vodi državu. Ko je predsednik, premijer, ko je sveža desnica, ko je ministar jagnjeće brigade, glavni dasa ministarstva za korupciju, laganje, malverzacije, voršipovanje marginalnih likova, betoniranje vazduha.

Neću da znam ko gostuje i šta priča kod Olje Bećković u ”Utisku nedelje” niti u emisijama sličnog formata. Sve smo već čuli.

Neću da znam o stanju u zdravstvu, sudstvu, prosveti, to me sve zanima koliko i lanjski sneg.

Tek što neću da znam kako se Srbija plasirala na paradi kiča i silovanja ušiju na elitnoj manifestaciji kakva je Evrovizija.

Neću da znam koliki je kurs evra bio pre dva dana, kakav je danas a kakav će biti za pet.

Neću da znam ništa o naslovima u novinama, portalima, novinarskim baljezganjima.

Neću da znam kolike su cene, šta i koliko poskupljuje. To me tek ne zanima.

Neću da znam ko je koga ubio iz obesti, ludila ili zbog kog pišljivog evra ili hiljada njih, čak i kad mi se to dešava u susednoj ulici.

Neću da znam novi hit Lejdi Gage ili sličnih stranih ili domaćih spodoba, neću da znam za Jeleninu (Karleuša ili Trivan, svejedno) aktivnost na Twitteru.

Neću da znam ništa ni o gomili idiota preplanulih guzova na pustom ostrvu ili izovanom brlogu koji za obećane pare pokazuju svu bedu ljudskog polukašastog mozga.

Neću da znam ništa ni o novom filmu ili (ne daj bože) seriji Zdravka Šotre.

Neću da čujem za nova izdanja Paula Koelja, nikako mi to ne spominjite.

Neću da znam za usisivače, proteinske praškove, šerpe i jastuke što ih uvaljuju lično obijači pragova nekog besramnog multilevel servisa za ovcošišanje.

Neću da pišem ironične postove o mentalnom zdravlju nacije, tu je vrag odneo svaku šalu.

Ma neću da znam ni vremensku prognozu, toliko me ništa ne zanima.

Stvarno neću.

Završavam sa Orvelom. Pa kako drugačije?

”Budućnosti ili prošlosti, vremenu u kome je misao slobodna, u kome se ljudi razlikuju među sobom i ne žive usamljeni — vremenu u kome postoji istina i u kome se ono što je učinjeno ne može povući:  Iz doba jednoobraznosti, iz doba samoće, iz doba Velikog Brata, iz doba dvomisli — pozdrav!”